Božica Brkan
književnica i novinarka
“Kriški oblizeki” od čuvanja baštine do hvatanja globalizacijih trendova ili od humanitarnoga volontiranja do ženskoga poduzetništva u ruralnom prostoru
Mnogo je društvenih, ekonomskih, političkih, gastronomskih, medijskih i drugih promjena doživjela i sve ih nadživjela priredba koju su kao humanitarnu 1994. u Domovinskom ratu pokrenule dobrovoljke i, unatoč prekidima i pritiscima, održavaju je i kao gastro-turističku s perspektivom da baštinu sačuvaju živom i nadahnute njome te oslonjene na nju potaknu kreativno poduzetništvo ponajprije žena u ruralnom prostoru kako Križa i okolice, tako i Zagrebačke županije, cijele Moslavine, pa i Hrvatske
U prosincu 2015. objavljeno je kako su u Trakošćanu na tradicionalnom hrvatskom godišnjem poslovnom susretu putničkih agencija, hotelijerstva i turističkih destinacija – poslovno turističke burze PUT na prigodnoj svečanosti sedmi put dodijeljene godišnje nagrade za inventivnost i kreativnost u turizmu te za doprinos razvoju turističke ponude lokalne zajednice, koje zajedno dodjeljuju Udruga hrvatskih putničkih agencija i magazin “Way to Croatia”. U kategoriji manifestacije i događanja, njegovanje lokalnih običaja i tradicija u kontinentalnoj Hrvatskoj “priznanje sa srebrnim znakom za kreativnost u oblikovanju manifestacije temeljene na tradicijskim vrijednostima lokalne zajednice” dobili su “Kriški oblizeki” iz Križa. Zlatne su “Vinkovačke jeseni”, a brončane križevačke “Martinjske špelancije”. U jadranskoj Hrvatskoj nagrađeni su “Sinjska alka”, “Rabska fjera” i “Noć hrapoćuše” iz Dola, Otok Brač. Pogledavši kontekst ostalih dobitnika, a priredbe su to iz većih i mjesta i u turizmu mnogo duže tradicije u koje se godinama ciljano i obilno ulaže, imaju marketinške i medijske sponzore, koje privlače tisuće posjetitelja, može se samo govoriti s ponosom o dostignuću turističko-kulinarske priredbe, prema kojoj se, zanimljivo, najhirovitije odnosi lokalna zajednica, a koja bi, da umije, od nje mogla imati i najviše raznovrsne, pa i financijske koristi. (Slikovito o tome svjedoče selidbe slatke priredbe s ulice i nekadašnje prodavaonice u općinski dom, pa opet na po cijelome mjestu te posljednjih godina u Osnovnu školu “Milka Trnina”.) Promjene vlasti nekoliko su puta dovodile gotovo, pa i doslovce do gašenja priredbe, jer se slatka volonterska stečevina vezana uz djecu kanila “prevesti” u poluprivatni poslovni projekt, od posvećenosti (i) tradicionalnim slasticama u tobože modernije, alternativne, kao da na ocjenjivanjima nagrade nisu odnosile slastice namijenjene primjerice i dijabetičarima, celijakičarima itd.
Iako smo otpočetka – priznajem, posebice ja, jer sam u to vrijeme u okviru drugih izdavačkih projekata osobito pozorno istraživala tradicionalnu, baštinsku hranu i prehranu te vodila sva ocjenjivanja hrane u “Večernjem listu” – poticali pripremu starinskih, osobito zavičajnih kolača, nitko od nas nije ni pomišljao da bismo ljestvicu mogli podići toliko i držati je ustrajno visoko i još je i uspijevati preskakati. Pogledavši više od dva desetljeća unatrag, mogu procijeniti ne samo da je ocjenjivanje kolača u Križu bilo prva, u to vrijeme dugo i jedina takva priredba, nego da se, unatoč skokovitu razvoju, stjecajem okolnosti bez dugoročnijega plana, protežući se u više smjerova, pod različitim utjecajima i s kojekakvim idejama, s podrškom sa zadrškom, s mnogo prepreka, uspjela održati ponajviše upravo zahvaljujući tradicionalnim vrijednostima u onih koji su kolače pekli i onih koji su ih željeli vidjeti izložene te ih kušati.
Dobro je činiti dobro
Ne vjerujem da bismo uspjeli da priredba nije startala gotovo usput, kao humanitarna. Kako sam opisala u svojoj knjizi “Oblizeki – Moslavina za stolom”, objavljenoj 2006., u cjelini “Slatka Moslavina ili dobro je činiti slatko!” od str. 76. do str. 123., nakon tada dobrodošlih, vrlo raširenih, nekoliko vrlo uspjelih dobrotvornih akcija “Dobro je činiti dobro” u vrijeme rata, u Otoku Ivaniću pokretačica mnogih događaja i akcija, a tada i voditeljica kriškoga ogranka Humanitarne društvene organizacije “Pomoć djeci u Hrvatskoj” Palma Posavec-Klun godine je 1994. predložila da o jesenskom Križevu, tada novoodređenomu danu općine Križ, pozovemo žene da ispeku kolače, a da se novcem zarađenim njihovom prodajom pomogne djeci čiji su očevi poginuli ili ranjeni u Domovinskom ratu.
Žene su se odazvale srcem i iznenađujuće dobrim slasticama, kao i obično u nuždi, a i po tradiciji, napisah dalje. Jer, primjerice, kao što se za krstitke kao svojevrsno uzdarje vraćala pogača, za svadbu su se, jer nitko nije mogao sam toliko svojega naspremati – jer ili kokoši nisu nesle ili je krava bila bređa pa je zasušila i sl. – donosile najbolje namirnice od kuće od živadi, jaja, maslaca, oraha, čokolade…
A “Slastice Križa i okolice”, kako smo ih početno nazvale – na moj prijedlog, jer je baš tada objavljena i naša knjiga “Slastice u Hrvata” – za koju godinu proširene su u “Slastice Križa i Zagrebačke županije” u organizaciji tada Društva “Naša djeca” Vladimir Nazor te su izrasle u respektabilnu gastronomsku priredbu, natjecanje i istraživanje vlastite baštine gotovo cijele Moslavine, Posavine, Prigorja, Turopolja, Zagorja, Zagreba…
Ne samo što smo svake godine u više kategorija nagrađivali najuspješnije kolačarice i zaradom pomagali najmlađima nego smo poticali u širokoj primjeni i novo slastičarstvo sa zdravijim namirnicama i kulinarskim postupcima, manje vrednujući nekad preštimanu “kilu na kilu” odnosno količinu u slasticu utrošena maslaca/putra, oraha ili jaja. Uz to smo poticali i otkrivanje gotovo zaboravljenih, a, po našem sudu, vrijednih receptura i kolača.
Okus, ponajprije
Priredba je, nažalost, zamrla upravo kada se približavala desetoj obljetnici iz posve prozaičnih razloga, pred navodno novim, postroženim sanitarnim propisima. Moslavčanke, ponajprije organizatorice, bile su uvrijeđene sumnjičenjem kako će se gosti potrovati selskim kolačima i inspekcijskim nalozima i nadzorima, jer su željele na ovakav važan skup samo iznijeti vrhunac svoga amaterskog i volonterskog umijeća, receptura i, što nipošto nije zanemarujuće, ali u to vrijeme rijetko, uglavnom domaćih namirnica.
Uz to, kako sam u isto vrijeme vodila i kriški i ocjenjivački sud “Zagrebačkoga festivala slastica”, pokrenutoga godinu-dvije iza kriškoga – koji je u međuvremenu naglo prerastao u međunarodni, a potom se još brže ugasio i nije mu pomogla ni također humanitarna namjena za djecu – bez dvojbe se usuđujem ustvrditi kako su seoske amaterke tih godina uglavnom uspijevale nadmašiti gradske profesionalce. Čak se u njih nisu ni ugledale (a nije zgorega podsjetiti da je jedna od mladih pobjednica, tada još učenica za slastičarku, bila upravo Križanka Sandra Šatović-Diklić iz kriškoga SKAH-a). S time bi se zacijelo složili i drugi ocjenjivači koji su se smjenjivali tijekom godina: Mira Todorić, slastičarke Eleonora Rekeće i Ankica Šatović, Ivanka Biluš, Božica Mirić, slikarica i keramičarka Ljerka Njerš, pjevači Barbara i Đimi Stanić te Sanja Doležal, TV-voditeljica Karmela Vuković-Colić i drugi. Ne samo šarmom i izvedbom, nego ponajprije okusom. Iskonskim, istančanim, nenametljivim. Ustrajavanje na tome, ocjenjujem, priredbu je upravo razlikovalo od svih i kasnije, kada su se počele vrlo brzo množiti.
Rado sam ne jednom ciljanim tekstovima podsjećala kako nema sela u kriškome, pa i u cijelome moslavačkom kraju, koje ne bi imalo bar jednu vrsnu slastičarku, ženu čija vještina nadilazi maštu i slastice majstora znamenitih slastičarnica, prestižnih hotelskih radionica, pravih modernih industrija kolača. S prebake na baku, s bake na majku, s majke na kćer, a s nje na unuku, s genom talenta prenosile su i tajne, mnogo puta provjerene recepte i – žar. Posvećenost! Kako bi drugačije glasovitima i raskošnima, nenadmašnima, postale svadbe i krstitke na kojima se broje vrste kolača – ta pisala sam o jednoj na kojoj je bilo, poimence, pobrojeno više od osadeset vrsta samo sitnih! – i torte koje je i po cijeli tjedan vagalo, miješalo, peklo, ukrašavalo i tucet tek priučenih žena!? Da je i bilo novca, gdje bi se mogle naručiti?
Kad omiljeni hobi postane obrt od kojega se živi
S rastom standarda, novim namirnicama, pomagalima u kuhinji, i slastice se ne pripremaju više, kao nekad, samo o rijetkim blagdanima i važnim obiteljskim događajima nego gotovo svakodnevno. No ni u modernoj kuhinji nisu zaboravljeni stari kolači, od božićnih mašinskih keksa, breskvica i medenjaka do uskrsnih kuglofa, od žetelačkih, uskrsnih i božićnih pogača do siromaških kukuruznih zlefki. Možda im se samo donekle, katkad i bitno, promijenila namjena. Od dopune skromnom sezonskom varivu postale su poslastica. S radošću ću podsjetiti na te lijepe, ali rijetke uratke, suvenire, koji bi zasigurno bili i rjeđi da nisu ostali zabilježeni jedino u našim prigodnim knjižicama, isprva tek kopiranima ili isprintanima na raznobojni papir, te, od prethodne godine, dijeljeni ženama koje bi iduće godine donosile slastice koje bi ispekle. Tako su se neke slastice nametnule i javnosti i ugurale se u literature.
I za citiranje i za pečenje, a i za zajedničko sjećanje na te minule godine kada su Moslavčanke mijesile i pekle kolače s plemenitom nakanom da puna srca pomognu djeci – onako kako su od davnina o važnim događajima pomagale rođacima, kumovima, susjedima i prijateljima donoseći od kuće najbolje namirnice i miješajući tijesta i nadjeve, oblikujući kolačiće, ukrašavajući torte, pazeći da vatra u pećnici ne bude ni pretiha ni prejaka – a nas odrasle podsjećale na djetinjstvo i starinske moslavačke slastice.
Izložaba poput kriške, ne samo humanitarnih nego i turističkih, gastronomskih i sl., bivalo je sve više, a u novije vrijeme uistinu su brojne. A neke, poput mnogo starijih i etabliranih “Kaj su jeli naši stari”, za razliku od skromne kriške, donose i poveću zaradu. Zanimljivo je da su se revivalom domaćih slastica mnoge priučene slastičarke i profesionalizirale ili gotovo profesionalizirale. Rado podsjećam na jednu od ranih pobjednica, Vesnu Novosel iz Kloštra Ivanića, koja se prekvalificirala u obrtnicu uspješnu u nacionalnim okvirima.
Vrlo je zanimljiv, ali malo analiziran fenomen domaćega odnosno kućnoga slastičarstva. Ta se vještina, slastičarska, na selu od davnina izuzetno cijenila, a u njoj ne nedostaje ni darovitosti, ali ni naučenoga odnosno priučenoga zanata, u koje spadaju jednako i recepture i postupci, matematičko planiranje, organizacija i kreativnost. Godinama vodeća hrvatska slastičarka Eleonora Rekeće, šefica slastičarnicâ hotela “Intercontinental Zagreb”, “Lav” u Ljubljani, “Croatia” u Cavtatu, “Lav Meridien” u Splitu, nekad prestižnoga zagrebačkoga Restorana “Paviljon”, te također jedna od kriških ocjenjivačica, kriškom izložbom kolača bila je odušeljena kao rijetko tko, jer se, kao mlada progranica, profesionalizirala upravo od seoske pekačice torti za vjenčanja u rodnoj Baranji, ali i znanjem inženjerke građevine o statističkim proračunima!
Nove namirnice, nova pomagala, nove tehnologije, nove slastice
Uz to, iako su slastice gastronomski vrlo konzervativne, jer zahtijevaju strože omjere namirnica i disciplinu pripreme od druge vrste hrane; jer su neke tradicionalne gotovo zadane za pojedine prilike, jer su se radile od tada objektivno skupih i ne svima dostupnih materijala itd. – u njima postoji izuzetno zanimljiva i hirovita moda.
Djelomice je to nametnuto pojavom i širokom vremenskom i ekonomskom dostupnošću novih tehnologija (primjerice: električni mikser, električna ili plinska pećnica s mogućnošću kontroliranja temperature, hladnjak i zamrzivač…) i novih industrijskih materijala odnosno namirnica (uz maslac i margarin, jaja cijele godine, gotove praškaste kreme i pudinzi, novi dodaci poput svježega i suhoga kvasca, praška za pecivo, vanilin šećera, šlaga, sladila, učvršćivača, preljeva, ekstrakta i začina, uresa…). A djelomice i poslovičnom natjecateljskom motiviranošću da se iskuša i na stol iznese novi kolač.
U novije vrijeme nikako ne bih propustila ni (ne nužno edukativan, čak više razoran) utjecaj medija od knjiga-kuharica, specijaliziranih časopisa, televizije (brojni gastroshowovi) do interneta i (marketinških, komercijalnih) priredaba uživo. Zapazila sam da su se na kriškim natjecanjima redovito pojavljivale rodonačelnice lokalnih i sljedbenice globalnih trendova. (Muški su natjecatelji, za razliku od profesionalnoga slastičarstva ili kuharstva, bili raritet, ali zato od najmlađe do naspoznije dobi.) Važno je u svojoj bilježnici imati taj i taj recept, pa smo često dobivali jednostavno – kopiju neke stranice iz bakine/mamine bilježnice, pa i iz popularnih knjižica ili ispis s nekog weba.
Mnogo toga u slastičarstvu ionako ponajprije ovisi o samoj izvedbi. Zbog toga smo katkad morali objašnjavati zašto su nagrađene te, a ne one breskvice i sl. Zanimljivo je da su se uobičajene slastice (salenjaci, šape, zlevanka, mađarica…) pojavljivale često, ali ne u zavidnoj izvedbi te s obiljem zamjenskih namirnica (najčešće margarin umjesto maslaca), ali razlog tome nije bilo sponzorstvo, jer se to nije ni vrednovalo ni nagrađivalo (čak ni u vrijeme kada su sponzori poticali primjerice tematske slastice od meda ili ambicioznije korištenje začina).
Utjecaj moderne konditorske i druge industrije
Da nisam tih godina pratila što se zbiva u ponudi i marketinškim akcijama hrvatske i svjetske slatke prehrambene industrije i gastronomije te prestižne svjetske sajmove uživo, katkad bi me stvarno iznenadilo odakle je naišao neki od kolača. Primjerice, većinom tih godina donošeni su kolači s Krašovim (druge su stigle tek poslije!) “bananicama” (jedan se čak, kao jedan bez bananica i posve nerazjašnjena povoda, i zvao – majmunskim!), a jedne godine, samo te jedne, vrlo je popularan bio kolač s kukuruznim brašnom i šljivama. I inače su, analizirala sam u knjizi “Oblizeki – Moslavina za stolom”, vrlo omiljene svojevrsne imitacije popularnih slatkih brandova od bombona do keksa (bajadera, jaffa keksi, raffaello, ledene kocke, griotte bomboni, piškote, juice torta…, a od onih mlađe generacije i mlađih brendova možemo dodati krašotice, krašuljke, pingui… ) Nezaboravne su mi i danas slastice sa želatinastim kremama upravo nejestivih boja (tirkizna i pink!) ili slastice s kojekakvim varijantama korištenja primjerice nutelle i njezinih izvedenica.
Donošeni su na ocjenjivanja i kolači kojima su od sadržaja mnogo zanimljivija bila imena – aktualna kao alegorijska kola na okešinskom fašniku – po: aktualnim događajima (Torta Oluja 1995., Bljesak 1995., u obliku povezanim olimpijskih krugova po Olimpijskim igrama u Atlanti 1996.); popularnim osobama i likovima (Hugo, Greta Garbo, Monikine kocke po Moniki Levinsky u vrijeme skandala s američkim predsjednikom Clintonom!) ili osobama od kojih potječe recept (Ružine ili Slavičine ili Robertove kocke, Maričin ili Martin ili Bepin kolač, Olgine ploške, Jadrankina pita…): po mjestima (županjski, grčka pita, Schwartzwald kocke, zagrebačke kremšnite); trenutačno vrlo popularnom plesu (lambada); po popularnim TV-sapunicama (Dinastija, Esmeralda); životinjama (medo, pingvin, crni mačak, sovine oči..) i sl.
Bilo je mnogo jednostavnih tehnološki, oblikom tradicionalnih trokuta i trokutića, kocaka, polumjeseca, zvjezdica od ovoga i onoga; pita i savijača od toga i toga, ali isto tako, i uz klasične torte gljiva, jastuk, panj, dvorac, knjiga, šećeri, ledena torta ili ledeno jezero, kućica, pa čak i Titova kuća, vjenčana, havajska (obično s voćem!)… više imenom doli sadržajem, jedinstvenih i dosjetljivih – slatkih tajna, vatrenih torta, ledenih neba, koja su katkad bila i sedma neba, snježnih gruda koje su bile i šubarice i ruske kape, ali i bijele kugle, čupavih kuma, dunavskih ali i savskih valova, sve do – francuske salate ili jajeta na oko ili čuda od jednog jajeta!
Zavičajne teme i suveniri
Tek kasnijih godina pojavljivale su se – nedvojbeno ciljano – slastice, obično torte i suveniri “zavičajnih” imena: Moslavine – moslavačka košarica (Ana Šeketa iz Križa, 1997.), moslavački škaf (Jasenka Pacadi-Gotić, 1999.), moslavačka jesen (Snježana Nemet iz Gornjeg Prnjarovca, 2001.); Križa – Crkva sv. Križa (Marijana Dečman iz Širinca, 1998.): moslavačkih/kriških sela – prnjarovečki sepet ubranih gljiva (Snježana Nemet iz Gornjeg Prnjarovca, 2000.); moslavačkih prepoznatljivosti – posavski konjić (Jasenka Pacadi-Gotić iz Križa, 2000.); etnoloških asocijacija – pegla (Jasenka Suk iz Križa, 2000.), kinderbet (Snježana Nemet iz Gornjeg Prnjarovca, 2000.) itd.
U monografiji Dragutina Pasarića “Križ/ Povijesno-kulturna panorama”, 2013., u cjelini koju sam nazvala “Kriški oblizeki – kolači sa stavom”, napisala sam
kako nitko nije bio sretniji od mene kada sam doznala da je vlak koji će od zagrebačkoga Glavnog kolodvora do Novoselca i natrag prevoziti posjetitelje kriškoga festivala slastica nazvan “Oblizekom”. Bilo je to 2006. , ponovno o jesenskome Križevu, Danu Općine Križ, kad je taman objavljena i na kioscima u tri tjedna umalo svih 15.000 primjeraka gotovo rasprodana moja knjiga “Oblizeki – Moslavina za stolom”. Trebala je biti samo slijed u niski mojih kuharica “Hrvatska za stolom”, “Mediteran za stolom” itd., a postala je (ne samo!) mojom i onda ne samo mojom “zavičajnom čitankom”, kako ju je okrstila Maja Matković. U njoj sam, prvi put, objavila odabrane i objavljene i neobjavljene novinarske i književne tekstove o stolu svoga rodnog kraja, priče o “oblizekima”, kako me je podsjetila i nadahnula da ih nazovem Milka Joksimović, sestra Josipa Badalića.
Uz drugo, u knjizi “Oblizeki – Moslavina za stolom” sam namjerila zabilježiti i podsjetiti i na, tada sam mislila zauvijek, ugašeno ocjenjivanje kolača u Križu, koje se održavalo od 1994. do 2001. godine. Tek je 2012. obilježen jubilarni 15. i tada je, poslije čestih promjena imena – “Slatka Moslavina”, “Slastice Križa i okolice”, “Slastice Križa i Zagrebačke županije”, “Festival slastica”… – nazvan “Kriškim oblizekima”, na moju ponovnu veliku radost, a kuma je tome bila TV-voditeljica Karmela Vukov-Colić, zavičajem i nastupom na prvome festivalu također vezana uz Križ i Moslavinu. Godine 2014. priredba “Kriški oblizeki” na natječaju je redizajnirana i dobila je novi grafički identitet.
I riječ “oblizek” ima lokalni okus
No, iako mnogo osobnije, meni se čini mnogo važnije što sam i riječ “oblizek” iz kajkavskoga ugurala u hrvatski standardni jezik. U “Oblizekima – Moslavina za stolom” pišem:
“Oblizek. Razmišljam: ima li toga u standardu? Onome književnom, hrvatskom? Nema. Nisam otkrila ni u jednome rječniku. Modernoj štokavici stoga velikodušno posuđujem staroverski, starinski kajkavski izraz, odnosno njegovu varijantu ‚kekavštinu’ kojom se i danas govori na području Križa u zapadnom dijelu Moslavine.
A kej je to zaprav – oblizek! Nekej fino. Nekej kej baš i ne moraš imeti, bez čega buš preživel, ali je tak lepo ak ga imaš. Nešto što je gotovo bolje ako za njim čezneš, nego ako ga imaš svaki dan. Rijetki si ga mogu priuštiti i kad nije basnoslovno skupi kavijar, jastog, idealno poželjno ostarjeli cognac, predikatno vino rijetkog i dobrog godišta.
Oblizek je i jezična poslastica, okusna onomatopeja. Priziva mi moje kolače od moslavačkog blata, moje djetinje madelaine – uistinu čak i božićne šape od masti, griza… Sjeća me, ali nije presudno, oraha – poslastice koje značenjski tako odskaču kao prezrela sočna malina (s ‘poljskim’ naglaskom, drugim straga) do još zelene, poslije crvene ili žute okrugle slive. U oblizeku nudi se i šunka na tavanu pod rogom koju je jedva obišao prvi, onaj topli dim, isto tako krumper z table, kao i pohani picek mejmešnak od ostataka sirova lijevanog tijesta za kolače. Stepke.
Oblizek je asocijacija na zavičaj, na materinsko.
Asocijacije na vrijeme kada se – ne pojmeći ni kada i za što bi to imalo poslužiti kasnije u životu – upoznaje slatko, ljuto, kiselo, gorko, toplo. Na jeziku i hladno i vruće i glatko i hrapavo. Tek poslije na okusnim pupoljcima svoga rođenog, ne materinskog jezika, snubi te tajna da je slanije ako posladiš, a slađe posoliš li…”
“Stubički oblizneki”, a “Kriški oblizeki”
Iz mojih su “Oblizeka”, bez pretencionosti, izrodile brojne i dizajnerske i jezične asocijacije (o čemu pišem u novoj knjizi) te proizvodi od belih kobasica/belih devenica/brašnjača do njihova čazmanskog ocjenjivanja, te lokalnih peciva i kolačića do caterinških tvrtki i priredaba poput “Stubičkih oblizneka” i “Kriških oblizeka”.
Da su se kroz više od dvadeset godina u svijesti javnosti (i u pećnici!) oživjeli i zadržali samo, primjerice, dizana pletenica Marice Bahlen iz Okešinca ili češki svatovski vijenac Lidije Balaško iz Banove Jaruge (svojedobno je bio i suvenir Grada Kutine!) ili kreacije zbog kakvih su višekratno ovjenčani različitim, pa i najvišim nagradama Rozalija Kurjaković iz Zagreba s majstorijama od (vrućega i hladnoga) vučena šećera nazvane Baštinom ili Haris Salčinović, zagrebački profesionalac sa sjajnim nadahnućem za vrlo moderne tematske kolekcije koje bi mogle visoko konkurirati i na međunarodnim natjecanjima, zatim od najmlađih kolačarica – a činjenica je da je 2015. zaista označena i smjenom generacija – Nikolina Horvat Rabuzin i drugi, “Kriški oblizeki» imali bi i snažan nedvojbeno profesionalni i (samo!) slastičarski razlog postojanja. Utjecale su i na profesionalno i kućno slastičarstvo i to ne samo u Križu i bliskoj okolici, Zagrebačkoj županiji i Moslavini, nego i šire. Vrlo je dojmljivo i nagrađeno nagradom Mira Todorić, grand prixom priredbe, predstavljanje Krapinsko-zagorske županije 2014. godine s gastropriredbama “Babičini kolači” (startno su se ugledali u krišku priredbu), “Štruklijada”, “Zagorski chef”, “100 % zagorsko”, u kojima se sjajno povezuju aktivnosti profesionalaca i amatera zaljubljenika odnosno baština, kultura, proizvodnja i turizam i to cijele godine, godinu za godinom.
Tradicionalno gostoprimljiv moslavački stol vidljivi
Moslavačko tradicionalno gostoprimstvo i stol sa slasticama postali su uopće vidljiviji, a nije bez razloga prepoznatljivom postala i kriška proizvodnja slastica obitelji Šatović te svojedobni kriški gastrosuvenir “Milkin medenjak”, kreiran u čast Milke Trnine rođene u Vezišću, na području općine Križ.
Nema dvojbe kako stoji ocjena dugogodišnjega ustrajnog pokrovitelja priredbe župana Zagrebačke županije mr. sc. Stjepana Kožića izrečena o obilježavanju 20. Obljetnice: “Zagrebačka županija s radošću je vaš partner jer obogaćujete život žitelja Općine Križ, ali i Zagrebačke županije u cjelini”. Pojednostavljena ocjena izrečena je, dakako, metaforički, iako joj u prilog preciznije govore i brojke. U prigodnoj knjižici uz 20. obljenicu slatkoga festivala spominje se (do tada) više od 300.000 kuna prikupljenih na slasticama, utrošenih, kako se ističe, uglavnom za oplemenjivanje slobodnoga vremena kriške djece, od uređivanja dječjih igrališta do opremanja vrtića i informatičkih učionica.
I sama vješta u pečenju kolača te nasljednica dugogodišnjega dobrog duha priredbe, kriške pedijatrice dr. Mire Mošničke, sadašnja čelnica Društva Naša djeca Vladimir Nazor Križ, inače općine Prijatelja djece, svojevremeno i općinska načelnica (2009. – 2013.) i saborska zatupnica (2005. – 2008 i 2011. – 2015.) Ivana Posavec Krivec, govoreći o tome kako je manifestacija rasla iz godine u godinu i brojem sudionica i izlošcima i popratnim sadržajima kazala je: “U svim ovim godinama naš stručni ocjenjivački sud probao je i ocijenio je više od 1500 – godišnje prosječno oko 200, najviše ‘kremastih’! – različitih slastica i dodijelio gotovo dvije stotine nagrada! Slastice, slane i slatke, peklo je više od 1200 dobrotvora s našeg područja ali i iz cijele Hrvatske. Najmlađa sudionica imala je manje od devet, a najstarije više 90 godina! Posebnost naše manifestacije bio je i značajan broj muških amaterskih sudionika, kao i puno gostiju koji su dolazili iz svih krajeva Hrvatske. Izložbu slastica vidjelo je gotovo 15.000 ljudi, a knjižica recepata postala je prepoznatjiv suvenir.”
Malo tradicionalnih jela i slastica zaštićeno
No, u međuvremenu, posebice za posljednjega desetljeća, sve se više, na različite načine, osim kao industrijski proizvod ili barem kao naziv, štite i jela kao nematerijalna kulturna baština, kako bi se održavala živom. Na nacionalnome popisu među 140 naziva slastica je malo: dolska torta hrapoćuša s Brača, zagorski domaći štrukli, rudarska greblica i bregofska pita. Europsku zemljopisnu zaštitu ima primjerice poljički soparnik. Duboko sam uvjerena da mjesto barem na nekoj listi zaštite zaslužuje ako sama ne priredba, onda primjerice naše (inače meni najdraže zavičajno!) graničarsko jelo, jokešinski vankuši/vajnkuši/ jastuki, najbliži kalničkim pociglanjkima/ponakličima ili peri/perici/strepi/loparki. Križanke su ga predstavile na mojoj “Slatkoj Hrvatskoj” u okviru sajma u Zagrebu “Proizvodu hrvatskoga sela” 2012. oduševivši. Potom se pojavilo i na “Kriškim oblizekima”, najprije, kao u davnini, kao prilog uz svečanu pečenku, a potom i redovito iz krušne peći na ocjenjivanjima kao samostalan slani prigrizak. Otisnuo se, istina pogrešno smješten i podravsko-međimursku kuhinju, u neki tv-gastroshow (u takvim su emisijama sudjelovale i Križanke Maja Lajpold i Đurđica Minovec). No, kako živi, vrlo sam zadovoljna, jer i s vajnkušima, kao uostalom i nekim drugim slasticama, baština se održava živom, a i jezik onih koji su je davno pripremali i njome se sladili.
S obzirom da se posljednjih godina uz “Kriške oblizeke” i osvjedočeno dosadašnje vrijedne takve primjere organiziraju i poticajni okrugli stolovi o ženskome poduzetništvu u ruralnome prostoru te stručne edukativne radionice, od primjerice vučenja šećera, ukrašavanja slastica i ekonomiziranja do sljubljivanja s lokalnim pjenušcima, proizvedenima u Zagrebačkoj i Sisačko-moslavačkoj županiji, moguće je da se zaista slatka prošlost i sadašnjost u budućnosti uspije i višestruko oplemeniti.
Zagreb, 20150605 – 20160109 – 20160111 – 20160112 – 20160113 – 20160120
Literatura:
Božica Brkan, “Oblizeki – Moslavina za stolom”, Acumen i Večernji list, Zagreb, 2006.
“Slatka Hrvatska / Izložba tradicijskih slastica”, 11. Proizvodi hrvatskoga sela, Zagreb, Bundek, 30. ožujka 2012., www. oblizeki.com
Božica Brkan, “Zagrebačke adventske slastice”, predavanje u Klovićevim dvorima uz izložbu “Božić staroga Zagreba”, 22. prosinca 2015.
Božica Brkan, “Kriški oblizeki – slastice sa stavom”, u monografiji Dragutina Pasarića, “Križ, povijesno-kulturna panorama”, Spiritus movens, Križ, 2014.
“20 slatkih godina, festival slastica Križa i Zagrebačke županije”, Križ, 2014.
arhivske knjižice recepata Kriških oblizeka
www. oblizeki.com
Tekst preuzet iz «Zbornika Moslavine» broj XV, 2016. (Izdavač Muzej Moslavine Kutina, urednica Slavica Moslavac), str. 226. – 234.